Priča s poroda: Kako se rodio Nugget

     Nakon što smo cijelu trudnoću proveli (uglavnom) odvojeni, muž je sletio u Zagreb večer prije nego što sam napunila 38 tjedana. Time sam i službeno iznijela trudnoću do kraja i beba je sad imala 4 tjedna da stigne prije nego što je doktori istjeraju van. Htjela sam da muž i ja provedemo barem neko vrijeme skupa prije nego što nas bude troje u obitelji pa smo se Nugget i ja dogovorili da će nam dati desetak dana za druženje i onda se smije roditi.

     Deset dana je prošlo, Nuggetu je još uvijek bilo dobro u trbuhu. Prošao je i termin, Nuggetu je još uvijek bilo dobro u trbuhu. Počela sam odlaziti na preglede svaka dva dana, nakon čega bi mi rekli da je beba dobro (znam, osjetim da se miče) i da nemam trudove (znam, ne boli me ništa). Često sam pričala s trbuhom, ne nužno na glas, no svaku večer prije spavanja bih mu prepričala što smo danas radili ili dala upute za što će se događati dalje. Dogovorili smo se da će preskočiti nekoliko datuma koji mi se nisu baš učinili lijepi za rođendan i noć prije prvog okruglog datuma od termina sam mu rekla: “Dobro, sutra je lijep datum. Pusti me večeras da se naspavam, trudnove nek dobijem sutra ujutro pa da smo do navečer gotovi s porodom, a do vikenda ćemo izaći iz bolnice da se možemo svi skupa maziti doma.”

     Sljedeće smo se jutro kasno probudili. Nismo morali ići u bolnicu na kontrolu pa smo se s mojom prijateljicom  dogovorili za kavu u gradu u 12. Povremeno bi me zabolio trbuh, no brzo je prošlo pa nisam reagirala previše na to. Vjerojatno imam lažne trudove. Ili napokon osjećam Braxton Hicks kontrakcije koje nisam u trudnoći osjetila uopće. Nema smisla da se uzrujavam, zar ne?

     Zbog prijateljičinih obaveza, dogovor za kavu pretvorio se u dogovor za ručak. 4-5 sati smo bili izvan kuće, mene je povremeno bolio trbuh, no nije mi to previše smetalo. Malo bih se isključila iz razgovora i zašutila, par puta sam otišla u WC i tako je prošlo popodne. Muž je znao što se zbiva, no frendici nismo ništa rekli. Nakon povratka doma odlučila sam da je vrijeme za kadu i pranje kose. Ako danas rodim, tko zna kad ću sljedeći imati ovakvu priliku za kupanje!

     U kadi me bolovi kreću loviti žešće i redovitije. Više ne mislim da imam BH kontrakcije ili lažne trudove, no malo sam žalosna jer je sad već pola šest popodne, a ja sam prvorotka, znači da bih mogla rađati cijelu noć. “Nismo se tako dogovorili, Nugget.” No dobro, što je tu je. Odlučujem da je najbolje da se odmorim dok mogu i zamotane kose u ručnik legnem na krevet u pokušaju da zaspem malo.

     Koja je to greška bila. Žene, nemojte ležati u trudovima. To BOLI. Dižem se iz kreveta i selim se na loptu za pilates. Aaaah, bolje. Muž je u istoj sobi na kompjuteru, molim ga da mi pusti playlistu koju sam pripremila za porod. Imam jednu “nježnu” i jednu “mrdoguz” playlistu, paše mi nježna glazba sad. Skakućem po lopti, ljujljam se lijevo-desno i dobro mi je baš. Šaljem poruke frendicama s trudničkog tečaja. Ja sam zadnja koja nije rodila. Muž je još uvijek za laptopom, donosi mi vodu kad pitam, moj otac je u sobi do za svojim kompjuterom i još uvijek nema pojma što se događa.

     U nekom trenutku mi dođe užasna želja da grlim muža, no ne želim se maknuti sa svoje (posuđene) lopte za pilates. Ona je ovaj čas moja najdraža prijateljica. Zovem muža da stane ispred mene da mu se mogu objesiti oko struka, on poslušno dolazi. Poslije mi je rekao da se ne sjećao ovoga, no meni je vrlo upečatljivo ostalo kako mu majica nije mirišala, nije mirišala uopće, nosio ju je već satima. Natjerala sam ga da obuče čistu majicu iz ormara, miris mi je baš odgovarao, grlila sam ga oko struka, on je bio topao, ljuljala sam se na lopti i slušala glazbu. Tad je The book of love bila na repeatu već preko pola sata. Melodija i nježan tekst jako su mi odgovarali.

     Cijelo sam popodne često odlazila na WC. U jednom ustajanju s lopte da odem ponovo na WC puknuo mi je vodenjak i osjetila sam kako iz mene curi topla voda. Ok, sad je vrijeme da se spremimo i odemo u bolnicu. Odlazim u kupaonicu oprati zube i rašćešljati kosu. Mislim da je tu negdje moj muž napokon dobio dozvolu da ode reći mom ocu da imam trudove i da ćemo uskoro u bolnicu.

     Trebalo mi je barem pola sata od pucanja vodenjaka da se spremim za bolnicu. Raščešljavanje kose i pranje zubi prekidam često zbog trudova. Oblačim majicu i osjetim da ponovo moram u kupaonicu. “Evo, pusti molim te da još jednom odem na WC doma pa ćemo onda krenuti. Ne želim u rađaonicu u WC ako ne moram, tamo daju klistire, tko zna na što WC liči”, molim muža. Moj je otac već otišao po auto. Pokušavam obaviti što trebam da možemo otići, no ne ide mi. U nekom trenutku osjetim potrebu da se dotaknem dolje i osjetim glavicu u porođajnom kanalu. Aaaaaa!

     “Zovi hitnu, ja ne mogu ovako niz stepenice i u auto“, vičem mužu. On je malo u šoku, pita: “Kako da nazovem hitnu? Gdje ti je mobitel? Što da im kažem?” Prvo je nazvao mog oca da mu kaže da ne treba auto, da ja rađam upravo sad i da on zove hitnu. Onda je nazvao 112 i dok je čekao da ga prespoje na Hitnu pomoć, ja sam se oporavila od šoka. Sve je u redu. Sad će doći po mene i odvest će me…. u Petrovu. Shit.

     Prema mjestu stanovanja pripadamo u Petrovu bolnicu, no u tom trenutku je to bila jedina bolnica u Hrvatskoj koja nema status Bolnica prijatelj djece jer ne ispunjavaju 10 pravila za početak uspješnog dojenja. Rodim li u Petrovoj, navečer će mi uzeti dijete i neće biti sa mnom do jutra. Budući da želim dijete uz sebe tijekom cijelog boravka u bolnici (rooming-in), odabrala sam roditi na Sv. duhu i tamo već tjednima idem na kontrole.

     “Poklopi, poklopi“, vičem mužu i objašnjavam da će nas Hitna pomoć (opravdano) odvesti u prvu najbližu bolnicu, a ne u bolnicu prema našem odabiru i da ću ja letiti preko stepenica ako treba, ali moramo doći do Sv. duha. Mužu se, srećom, još nitko nije javio na poziv pa je poklopio, nazvao mog oca da ipak doveze automobil pred ulaz, mi se spuštamo dolje kako znamo i umijemo.

     Na ulici gledam terenac i odmjeravam kako da se popnem u auto, kad me tata pita: “Ivana, gdje je Sveti duh?” “Nemoj me zajebavati”, kažem. On je ozbiljan. ”Aaron će ti objasniti”, odgovaram, no moj otac ne želi da mu Amerikanac daje upute za vožnju po Zagrebu, pa pita koja je to ulica. “ULICA SVETI DUH!”, vičem ja uzrujano, “vozi sad ravno, skreni desno pa onda lijevo, u Ilici prođi Vinogradsku i nemoj tamo ići nego nastavi ravno…” “Aha“, upada mi on u riječ, “sad znam!“

     Nakon slalomske vožnje po Zagrebu, još malo uputa kako bismo došli do ulaza najbližeg rodilištu i ne znam koliko trudova tijekom kojih se jako, jako trudim ne roditi u automobilu (i to mi je gore od samih trudova), stižemo pred rodilište. Moj otac kreće na prijem da se upišemo, pita može li netko doći po mene, no ja odmahujem rukom i krećem sama prema rađaonici. “Vidi ju, ode ona“, gleda za mnom sestra sa šaltera.

     Muž trči za mnom, nosi mi torbu. Ja odrađujem još jedan trud ispred lifta jer iz nekog nerealnog razloga ne želim ući u lift usred truda. Popnemo se gore do rađaonice, izlazimo iz lifta, ja pozdravljam ljude u čekaonici i zvonim na vrata rađaonice. Nosim crnu majicu kratkih rukava, najveću sivu trenerku ikad, crne balerinke i držim ruku u trenirci gdje imam veliki narančasti ručnik za kadu koji upija plodnu vodu. Gegam se, kosa mi je još vlažna od kade, nemam šminku, ali hej, čista sam i mirišljava. Bravo ja.
     Sestra otvara vrata uz jedan vrlo iznervirani “Moooolim?” “Dobar dan“, kažem, “ja rađam sad, molim vas da me odvedete u boks.” Sestra ne kotrlja očima na mene, no čuje joj se to u glasu dok govori “Uđite unutra pa ćemo vidjeti“. Pokušavamo ući i muž i ja zajedno, no ona nas zaustavlja i objašnjava da moram ući samo ja, on nek čeka vani. Prevodim njemu što se događa i ostavljam ga iza zatvorenih vrata.

     Moram se popeti na stol za pregled i onda će odlučiti što će sa mnom. U redu, skidam se ispred stola, ručnik pada na pod, a mene ponovo lovi trud i polako dišem mirno dok on ne prođe. Sestri se žuri, lovi me za nogu da ju digne na stol i govori mi “Gore, gore se popnite“, a ja odgovaram “Nemojte me dirati, mogu se ja popeti sama, samo imam trud i pokušavam ne tiskati“.

     Tiskanje je očito ključna riječ i tu više ne sumnja da rađam, zove doktoricu, odvodi me u boksove (svi su prazni) i objašnjava kako mi moraju napraviti ctg da provjere bebu. Ja tražim muža, ona tvrdi da nema vremena da mi dovedu muža, ja se prepirem s njom da mora imati vremena jer on stoji deset metara od nas ispred onih vrata, ona kaže da će on doći poslije, meni to “poslije” nije prihvatljiv odgovor jer znam da muž smije biti sa mnom ako sam u boksu i tu napokon ulijeće neka druga sestra koja mirnim glasom govori “Ivana, ja ću ga sad dovesti”. Dobro. Legnem na krevet u boks i puštam da se dalje procedura nastavi znajući da će on uskoro biti s nama.

     Doktorica je našla bebin puls na mojoj pubičnoj kosti. Sve je u redu, sondu za trudove se nitko nije ni trudio izvaditi, očito je da rađam sad i odmah. Muž je napokon sa mnom, stoji mi kraj glave i ne znam drži li me za ruku ili me mazi po glavi ili me uopće ne dira. Ja napokon smijem tiskati i tako malo tiskam, malo urličem i to mi baš paše, iako naravno sestra želi da čuvam snagu i budem tiho. Ha, kakvo čuvanje snage, ovo je olakšanje! Pola sata sam provela boreći se protiv osjećaja da moram tiskati, sad mogu raditi što hoću i ako ja hoću urlati, urlat ću!

     Tri truda kasnije, maleni je bio vani. Cimerica mi je kasnije pričala kako je ona bila u čekaonici kad sam ja došla roditi i kako su oni vani čuli da ja vičem i nakon toga bebin plač i nitko nije mogao vjerovati kako je sve brzo bilo gotovo. Prošlo je 13 minuta od kad sam krenula u rađaonicu do trenutka kad se maleni rodio. Znamo jer moj otac ima zabilježen poziv mami na mobitelu kad joj je javio da smo stigli i da je sve u redu, da se ne žuri.

     Ona ljubazna sestra koja mi je uvela muža u rađaonicu kasnije me pitala kad sam dobila pravilne trudove i koliko je proteklo od pucanja vodenjaka do poroda. Zaključila je da ako sam ovako rodila prvo dijete, sljedeći put dođem u bolnicu čim krenu redoviti trudovi. Nisam joj rekla da drugo planiram roditi u Americi da ga mogu roditi doma.

     Na kraju je sve prošlo skoro idealno i onako kako sam si priželjkivala: bez epiduralne, bez intervencija, bez epiziotomije, s odgođenim rezanjem pupčane vrpce nakon što je prestala pulsirati. Muž je ponosno prerezao pupčanu vrpcu i proveli smo preko dva sata zajedno u boksu, mazeći se i gledajući se. Maleni je ležao na meni koža na kožu, a oboje smo bili prekriveni plahtom.

     Sjetili smo se tek nakon nekog vremena da bismo možda trebali javiti mojim roditeljima da su postali baka i djed, no oni su to već znali – bili su svi ispred rađaonice u čekaonici. Drugo jutro nakon poroda potpisala sam da izlazimo na moju odgovornost tako da smo u bolnici proveli manje od 48 sati. A prava je priča zapravo tek tu počela.