Nakon što smo cijelu trudnoću proveli (uglavnom) odvojeni, muž je sletio u Zagreb večer prije nego što sam napunila 38 tjedana. Time sam i službeno iznijela trudnoću do kraja i beba je sad imala 4 tjedna da stigne prije nego što je doktori istjeraju van. Htjela sam da muž i ja provedemo barem neko vrijeme skupa prije nego što nas bude troje u obitelji pa smo se Nugget i ja dogovorili da će nam dati desetak dana za druženje i onda se smije roditi.
Deset dana je prošlo, Nuggetu je još uvijek bilo dobro u trbuhu. Prošao je i termin, Nuggetu je još uvijek bilo dobro u trbuhu. Počela sam odlaziti na preglede svaka dva dana, nakon čega bi mi rekli da je beba dobro (znam, osjetim da se miče) i da nemam trudove (znam, ne boli me ništa). Često sam pričala s trbuhom, ne nužno na glas, no svaku večer prije spavanja bih mu prepričala što smo danas radili ili dala upute za što će se događati dalje. Dogovorili smo se da će preskočiti nekoliko datuma koji mi se nisu baš učinili lijepi za rođendan i noć prije prvog okruglog datuma od termina sam mu rekla: “Dobro, sutra je lijep datum. Pusti me večeras da se naspavam, trudnove nek dobijem sutra ujutro pa da smo do navečer gotovi s porodom, a do vikenda ćemo izaći iz bolnice da se možemo svi skupa maziti doma.” 
