Ja sam Ivana i ne udaram svoje dijete

Jasno vam je bilo čim ste vidjeli naslov da je ovaj tekst reakcija na kolumnu Doris Pinčić Rogoznice i njezin post “Ja sam Doris i udarila sam svoje dijete po guzi“. U tekstu Doris objašnjava kako je njezin sin bio izrazito neposlušan bacajući predmete sa stola te ga je ona, nakon što objašnjavanje nije urodilo plodom, lupila po guzi. Nakon toga ga je zatvorila u sobu gdje se on” sljedećih 20 minuta bacao po krevetu“. Tekst zaključuje riječima:

Općenito, imam dojam da smo danas od odgoja napravili znanstvenu fantastiku pa da stvaramo male mimoze koje odgajamo u svijetu duga, leptira i slonića koji prde (ispričavam se na izrazu) maslačke.

Batina nije izašla iz raja, nije mu ni bila blizu, ali u tom raju u kojem je nema ipak postoje određena pravila da bi stvari funkcionirale i bile rajski ugodne i upravo zato poprilično sam sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite.

Prvo, da se razumijemo, ne namjeravam je tužiti nikakvim telefonima, ovo se, čini se, već tri dana nalazi na dnevnom redu i pravobraniteljica za djecu je dala općenitu i neobvezujuću izjavu o ovome. Ja sam očito izvan toka kad sam tek danas čula za cijelu priču.

Drugo, zanimljivo mi je da se ispričava na izrazu prditi, ali ne ispričava se na tome što namjerava nastaviti tući vlastito dijete. :(

Treće, ovo ne pišem zbog Doris niti očekujem da će ikad pročitati. Nju ne zanima zašto ja ne udaram svoje dijete. Pišem zato jer želim nekom drugom roditelju, koji osjeća da je pogrešno tući svoje dijete, no okolina joj/mu govori da su “svi dobro ispali” dam šansu da pročita i drugačiji stav.

Read More